Filteri za vodu
Trebamo li razmotriti kvalitetu vode koju pijemo?
Danas voda sadrži mnoge toksične produkte ljudske civilizacije. Zagađenje putem benzina, fluorida, farmaceutskih lijekova, pesticida, olova, azbesta, nitrata, pa čak i radioaktivnog otpada, djeluje na našu vodu. Već je identificirano više od 800 nečistoća u vodi, a broj još uvijek raste.
Klor je jedna od tih nečistoća, a moguće ga je prepoznati po njegovom poznatom, neugodnom mirisu. Kloriranje vode široko je prihvaćeno i primjenjuje se zbog svojih baktericidnih svojstava. Ironično je da je taj postupak nekad oslobađao vodu od infektivnih organizama, a sada je odgovoran za stvaranje nove vrste opasnih zagađivača. Trihalometani su nusprodukti dezinfekcije, koji se stvaraju kada klor u vodi reagira s otopljenim organskim kemikalijama. Zbog njihove toksične prirode u vodi za piće, svaka pronađena prisutnost trihalometana je neprihvatljiva.
Nažalost, oni su postali vrlo uobičajeni sastojci pitke vode. Ove kemikalije kao i širu obitelj kloriranih ugljikovodika, kao što su DDT, PCB, TCE, povezuje se sa srčanim bolestima, senilnošću i rakom. Vrijedno je spomena da su bolesti izazvane toksičnim tvarima iz vode kronične naravi, a obično se otkrivaju nakon dugog vremena izloženosti.
Jedan od najčešće pronađenih teških metala u pitkoj vodi je olovo. U vodovodima mnogih starijih kuća i gradova, voda još uvijek teče kroz olovne cijevi. Što je duže voda u dodiru s olovnom cijevi, to više tog toksičnog metala ona upija. Olovo može oštetiti reproduktivni i centralni živčani sustav, povisuje krvni tlak i oštećuje sluh; teži slučajevi izloženosti mogu izazvati anemiju i oštećenje bubrega. Olovo se također povezuje s problemima u ponašanju, nesposobnošću za učenje i zakržljalim rastom. Djeca su zbog svoje manje tjelesne mase još osjetljivija. Bebe koje se hrane na bočicu mogu upiti čak 85% olova otopljenog u vodi.
Živa je još jedan teški metal, koji se nalazi u vodi. Iako gradski vodovod normalno uklanja živu, ljudi koji vodu povlače iz privatnih bunara, potpuno su nezaštićeni, posebno u područjima intenzivne poljoprivrede. Otrovanje živom izaziva kožne probleme, unutarnja krvarenja, gubitak zubi, oštećenje jetre i bubrega.
Olovo i živa su samo dvije od više od 800 štetnih i, možda, otrovnih kemikalija, koje se nalaze u pitkoj vodi. Mnoge druge zagađivače voda pokupi na svom putu kroz često staru mrežu gradskog cjevovoda.
Voda koja protječe polako rastvara materijal cijevi s kojim dolazi u dodir npr. olovo ili azbest. Isto se događa i zbog brojnih oštećenih, propuštajućih cjevovoda ili, jednostavno, zbog korozije na zastarjeloj hidrauličkoj opremi.
Moramo imati na umu da propisi o pitkoj vodi namijenjeni zaštiti javnog zdravlja, moraju biti ekonomski "održivi". Mnoge su napredne tehnologije za preradu vode preskupe da bi mogle biti provedene na široj osnovi, a da ne spominjemo održavanje i zamjenu ogromne infrastrukture za distribuciju vode. Zbog grube ekonomske stvarnosti, široko su prihvaćene takve razine zagađivača veće od željene razine koja se povezuje sa zdravljem, a čista voda iz svake slavine sve je zagađenija
